Značenje „potrošnje“ u ekonomiji

Prirodni jezik je predivno sredstvo komunikacije. Koristeći jezik, mi ljudi manipulišemo zrakom, papirom i pikselima kako bismo prenosili ideje iz jednog uma u druge. Jezik nam omogućava da figurativno „smjestimo“ druge ljude u svoje misli. Kada pročitate moju rečenicu „Volim čips“, odmah razumijete da uživam u jedenju tankih kriški krompira koji su prženi i posoljeni. Ni na trenutak ne pomišljate da vam tom rečenicom prenosim da osjećam emotivnu privrženost prema čipsu nalik onoj koju osjećam, recimo, prema svom sinu, koga takođe volim i rado vam to saopštavam.

Ali, kao i svi aspekti ljudskog postojanja, jezik nije savršen. Čak ni najvještiji pisci ne mogu u potpunosti prenijeti svoje misli drugima. Hipotetički primjer „Volim čips“ ističe jedan od razloga ove nesavršenosti: često riječ ima dva ili više različitih, ali ne potpuno odvojenih značenja. Postoji određena sličnost između „ljubavi“ koju imam prema čipsu i „ljubavi“ koju imam prema svom sinu. Radujem se prisustvu i čipsa i mog sina u svom životu; oboje mi donose sreću i spreman sam na određene žrtve kako bih to iskusio. Ipak, niko ko me čuje kako kažem „Volim čips“ neće pretpostaviti da su moja osjećanja prema čipsu jednaka ili čak uporediva s osjećanjima koja imam prema svom sinu.

Nažalost, upotreba riječi s različitim, ali ne sasvim odvojenim značenjima često dovodi do stvarnog nesporazuma. Takvi nesporazumi su česti kada ekonomisti razgovaraju s opštom javnošću.

Malo koja izjava ekonomista izaziva toliko nerazumijevanja kao što je čuvena tvrdnja Adama Smita u Bogatstvu naroda: „Potrošnja je jedini cilj i svrha sve proizvodnje; i interes proizvođača treba uzeti u obzir samo u onoj mjeri u kojoj doprinosi interesu potrošača. Ova maksima je toliko očigledna da bi bilo apsurdno pokušavati je dokazati.“

Za ekonomistu, Smitova tvrdnja da je potrošnja jedini cilj i svrha proizvodnje zaista je savršeno očigledna. Negirati istinitost ove tvrdnje besmisleno je. Ipak, mnogi ljudi – gotovo svi koji nisu ekonomisti – to osporavaju. Razlog zašto se neekonomisti razlikuju od ekonomista leži u tome što riječ „potrošnja“ u njihovim umovima evocira značenje koje je suptilno drugačije od onoga koje ekonomisti koriste.

Za ekonomistu, „potrošnja“ je definisana kao krajnji cilj ekonomske aktivnosti. Vaše potrošačke želje su sve ono za šta vjerujete da će direktno doprinijeti vašem zadovoljstvu životom. „Potrošačka dobra“ su, zauzvrat, ona dobra (i usluge) za koja vjerujete da će vam omogućiti da ih koristite kako biste direktno zadovoljili svoje potrošačke želje.

Jedan očigledan faktor koji doprinosi poboljšanju životnog zadovoljstva jeste udoban prostor za odmor i san. Zato kupujete ili iznajmljujete kuću i opremate je aparatima i namještajem, koje koristite direktno. Vaša kuća, aparati i namještaj spadaju u potrošačka dobra. Iako vam, na primjer, krevet svake noći pomaže da budete efikasniji radnik narednog dana, vi ne posmatrate svoj krevet kao sredstvo u poslovnom kontekstu. Vi niste kupili krevet kako biste poboljšali svoju radnu produktivnost. Mnogo je bliže istini reći da vaša izvrsna radna produktivnost predstavlja sredstvo koje vam omogućava da sebi priuštite, između ostalog, udoban krevet.

Nijedna dva čovjeka nemaju identične ukuse i preferencije. Vi možda preferirate bračni krevet, dok ja više volim francuski ležaj. Ali svi ljudi imaju potrošačke želje. I kod svakog čovjeka, te želje su ono što ga motiviše da učestvuje u ekonomskoj aktivnosti – da radi i razmjenjuje dobra i usluge. Rad i razmjena mogu, i često donose, direktno zadovoljstvo, nezavisno od proizvoda rada ili stečenih dobara. Ipak, rad i razmjena su pretežno sredstva za postizanje potrošačkih dobara i usluga.

Znam mnogo ljudi – uključujući i sebe – koji vole svoj posao. Ali nikada nisam upoznao nikoga ko toliko voli svoj posao da bi ga radio bez plate. Čak i poslovi koje ljudi vole su sredstva, a ne ciljevi sami po sebi.

Isto tako, moji djedovi i moj otac voljeli su stolarstvo kao hobi, baš kao i moj sin danas. Ali nikada nisam upoznao nijednog od njih ko bi bio ravnodušan prema konačnom fizičkom rezultatu svog rada. Svi su gradili stvari – kuhinjske daske, police za knjige, dogradnje na kući – koje su, kada su bile dovršene, donosile zadovoljstvo ljudima. Nijedan od njih nikada nije rezao, zakucavao, brusio ili bušio samo radi samog procesa. U onim rijetkim prilikama kada bi rezultat bio lošiji od očekivanog – kada, recimo, polica za knjige ne bi bila ravna – bili bi razočarani. Vremenski i fizički napor utrošen u loš proizvod smatrali su protraćenim.

Ekonomista, dakle, zaključuje iz ove realnosti da proizvodnja nije puko ulaganje ljudskog truda u transformaciju sirovina u gotove proizvode. Proizvodnja je stvaranje vrijednosti – pri čemu „vrijednost“ znači doprinos dobrobiti potrošača. Za ekonomistu, proizvodnja i potrošnja su dvije strane iste ekonomske medalje; jedno je neodvojivo od drugog. Jasno je da ništa ne može biti potrošeno ako prethodno nije proizvedeno. Ali je isto tako tačno, iako manje očigledno, da se ništa ne proizvodi ako nije namijenjeno zadovoljenju potrošačkih želja.

Neekonomista često ne uviđa nerazdvojivost koncepta proizvodnje od koncepta potrošnje. On često razmišlja o proizvodnji i potrošnji kao o alternativnim, suprotstavljenim vrijednostima. Bezbroj puta sam čuo ili pročitao kako neko optužuje ekonomiste – naročito one koji podržavaju slobodno tržište – da imaju plitak, previše materijalistički pogled na ljude. „Život je više od potrošnje!“ kažu. „Ljudi nalaze smisao u porodici, zajednici i radu!“

Međutim, za ekonomistu, potrošnja obuhvata mnogo više od samog zadovoljstva fizičkih potreba. Ona uključuje i sigurnost, zajedništvo, uživanje u poslu, obrazovanje i kulturna iskustva.

Zbog toga je Adam Smit bio u pravu: potrošnja je zaista jedini cilj i svrha sve proizvodnje.

Ovaj članak je objavljen uz dozvolu f  Donald J. Boudreaux i  American Institute for Economic Research,, pod licencom Creative Commons Attribution 4.0 International. Članak možete pročitati ovdje.