Why There’s No Such Thing as Being Your Own Boss

Čak su i preduzetnici podložni nečijem autoritetu.

Preduzetništvo je vjerovatno jedna od najboljih karakteristika kapitalizma. Možete zaraditi značajnu sumu novca ako znate šta radite, a imate i ogromnu slobodu jer nemate poslodavca koji vam naređuje šta da radite. Možete isprobavati nove načine poslovanja, izmišljati i lansirati vlastite proizvode ili jednostavno obezbjeđivati dobra radna mjesta i pouzdanu uslugu u svojoj zajednici.

Ipak, postoji jedna uobičajena tvrdnja o preduzetništvu koja zaslužuje detaljniju analizu, a to je ideja da ćete “biti sam sebi šef”.

Koncept je dovoljno jednostavan. Umjesto da podnosite izvještaje menadžeru, kao preduzetnik vi ste ti koji donosite odluke. Po ovoj logici, ne odgovarate nikome. Imate potpunu kontrolu nad svakim aspektom svog posla. Nemate šefa. Vi ste šef.

Problem s ovim načinom razmišljanja može se ilustrovati jednostavnim primjerom. Recimo da odlučite da vaša firma proizvodi kolače od blata. Možda ste kao dijete obožavali praviti kolače od blata i uvijek ste sanjali da svoju strast pretvorite u posao. Vaš šef na prethodnom poslu nije vam dozvoljavao da pravite kolače od blata (očigledno nije vidio potencijal). Ali sada, kada ste sami sebi šef, imate potpunu slobodu da vodite posao kako želite.

Ili ipak nemate?

Kako se ispostavlja, to baš i nije tačno. Naravno, možete pokušati prodavati kolače od blata, ali šta ćete učiniti ako potrošači ne žele da ih kupuju? Pretpostavlja se da imate troškove poput rente, materijala i plata. Bez prihoda, ti troškovi će se brzo nagomilati i prije nego što se snađete, bićete primorani da pređete na novi proizvodni program ili da zatvorite posao.

Toliko o tome da ste sami sebi šef.

Ko je zaista na čelu?

Priča o kolačima od blata postavlja važno pitanje: ko zapravo donosi odluke? Na prvi pogled, čini se da preduzetnici imaju svu moć, da su oni ti koji su na čelu. Ali u stvarnosti, kao što možemo vidjeti, oni su potpuno zavisni od svojih kupaca. Kao što će vam dobri preduzetnici reći, ovaj posao se svodi na služenje potrošačima i ništa više. Oni su ti koji su pravi šefovi.

Ekonomista Ludvig fon Mizes to objašnjava u svom djelu Ljudska akcija:

„U tržišnom društvu vođenje ekonomskih poslova povjereno je preduzetnicima. Njihova je kontrola nad proizvodnjom. Oni su na čelu i upravljaju brodom. Površni posmatrač bi mogao povjerovati da su oni vrhovni. Ali nisu. Oni su obavezni da bezuslovno slušaju naređenja kapetana. Kapetan je potrošač. Ni preduzetnici, ni poljoprivrednici, ni kapitalisti ne određuju šta treba proizvoditi. To čine potrošači. Ako biznismen ne poštuje strogo naređenja javnosti koja mu prenosi struktura tržišnih cijena, trpi gubitke, bankrotira i time biva uklonjen sa svog položaja na čelu. Drugi ljudi koji su bolje zadovoljili potražnju potrošača zamijeniće ga.“

Preduzetnici možda imaju mnogo moći, ali ta moć je potpuno uslovljena njihovom sposobnošću da zadovolje potrošače. Ako preduzetnik ne uspije da udovolji željama svog pravog šefa, potrošača, brzo će biti „otpušten“ i zamijenjen nekim drugim. To je suština zatvaranja preduzeća.

Iako se preduzetnici često doživljavaju kao „kraljevi“ poslovnog „carstva“, stvarnost je sasvim drugačija. Mizes piše:

„Vlasnici materijalnih faktora proizvodnje i preduzetnici su praktično mandatori ili povjerenici potrošača, opozivi odlukama koje se ponavljaju svakodnevno.“

Ova ideja da su preduzetnici zapravo sluge i da su potrošači ti koji na kraju donose odluke poznata je kao suverenitet potrošača. Jednostavno rečeno, čak i kao preduzetnik, vi i dalje radite za nekog drugog. Naravno, postoji mnogo prostora za kreativnu slobodu. Potrošači nisu toliko kontrolni kao menadžeri. Ali čak i kao preduzetnik, vaša sloboda ima granice.

Kao što izreka kaže, „ko plaća muzičara, bira pjesmu.“

Preduzetništvo nije o vama

Ovde leži važna poruka za sadašnje i buduće preduzetnike, a to je ona koja se često zanemaruje. Poruka glasi: preduzetnici koji žele biti uspješni treba da se fokusiraju na ispunjavanje potreba potrošača, a ne na vođenje posla kakav oni žele.

Za mnoge je ovo dugo očekivana promjena paradigme. Toliko ljudi počinje od svoje strasti ili vještine i pokušava da pronađe način da je proda. Ali to je potpuno pogrešno. Ono što bi trebalo da rade—ako žele biti uspješni—jeste da počnu tražiti neispunjene potrebe u svojoj zajednici, a zatim pronađu načine da ih zadovolje.

Ideja o „monetizaciji svoje strasti“ je primamljiva, ali to nije suština preduzetništva. Preduzetništvo je usmjereno ka drugima. Ono počinje s onim što potrošači žele da kupe, a ne s onim što vi želite da prodate. Nije riječ o „biti sam sebi šef.“ Riječ je o tome da potrošač postane vaš šef i da budete nagrađeni proporcionalno vrijednosti koju za njih stvorite.

„U tržišnoj ekonomiji ne postoji drugi način sticanja i očuvanja bogatstva,“ piše Mizes, „osim snabdijevanjem mase najboljim i najjeftinijim proizvodima koje traže.“

Možda ćete pronaći područja gdje se vaše strasti i vještine preklapaju s potražnjom potrošača, i to je sjajno. Fokusirajte se na to kad god možete. Ali nikada ne zaboravite da je vaš primarni zadatak zadovoljiti tu potražnju. Preduzetnik koji postane previše očaran svojim strastvenim projektom, do te mjere da zanemari želje potrošača, uskoro će se suočiti s gašenjem posla.

Dakle, da, proslavimo preduzetništvo, kreativnost i samousmjerenost. Ali takođe zapamtimo da preduzetnici ipak imaju šefa—potrošača—i da je suština preduzetništva u tome da otkrijemo šta drugi žele i pronađemo načine da im to pružimo.

Ovaj članak je zahvaljujući Patriku Kerolu i Fondaciji za ekonomsko obrazovanje, pod licencom Creative Commons Attribution 4.0 International License. Originalni tekst možete pronaći ovdje.